Černá Hora – Montenegro: vozila napravljena posebno za crnogorske puteve prije više od jednog vijeka

Početkom 20. vijeka, kada su automobili još bili rijetkost i u mnogo razvijenijim evropskim državama, Crna Gora je već tražila način da motorizuje prevoz putnika i pošte. Iz tog poduhvata nastala je mala serija neobičnih vozila koja su konstruisana upravo za crnogorske planinske puteve i koja su u fabričkoj dokumentaciji nosila ime „Černá Hora – Montenegro“.

„Černá Hora“ je češki naziv za Crnu Goru, a priča o ovim vozilima danas je dio istorijske arhive Škode.

Crnogorski tender koji je stigao do Mlade Boleslavi

Knjaževina Crna Gora je 1907. godine tražila vozila kojima bi se prevozili putnici i poštanske pošiljke na nekoliko redovnih linija. Među njima su bile Cetinje–Kotor, Cetinje–Podgorica, Podgorica–Nikšić i Podgorica–Plavnica. Pobjedniku tendera trebalo je da pripadne ekskluzivno pravo obavljanja tog prevoza na teritoriji Crne Gore tokom narednih 15 godina. Za posao su, pored Laurin & Klementa, bili zainteresovani i italijanski proizvođači.

Posao je na kraju pripao kompaniji Laurin & Klement, tadašnjem proizvođaču iz Mlade Boleslavi čija će istorija kasnije postati dio istorije Škode. Ugovor sa crnogorskim Ministarstvom unutrašnjih djela potpisan je u julu 1908. godine.

Međutim, Crnoj Gori nije bilo moguće jednostavno poslati postojeći autobus.

Crnogorski putevi zahtijevali su potpuno drugačije vozilo

Generalni direktor kompanije Václav Klement lično je posjetio Crnu Goru i suočio se sa problemom: uski planinski putevi, veliki usponi i padovi i veoma oštre krivine zahtijevali su vozilo drugačije od onih koja su se koristila na ravnijim evropskim putevima.

Kao osnova je izabran Laurin & Klement Type E, ali je vozilo značajno prilagođeno. U razvoju je važnu ulogu imao tada samo 25-godišnji konstruktor František Kec.

Rezultat je bilo vozilo dugo svega 3,69 metara i široko 1,60 metara. Međuosovinsko rastojanje iznosilo je samo 2,21 metar, dok je prednji trag točkova bio sužen kako bi prednji točkovi mogli da naprave veliki ugao zakretanja. Ideja je bila jednostavna: vozilo je moralo da prolazi kroz oštre crnogorske krivine bez zaustavljanja i vraćanja unazad.

Još neobičnije bilo je mjesto vozača.

Umjesto da sjedi iza motora, što je tada bilo uobičajeno, vozač je bio smješten iznad motora. Time je oslobođeno mnogo više prostora za putnike i teret. Škoda danas ova vozila opisuje kao rane prethodnike modernih kamiona i autobusa sa kabinom iznad motora.

Pokretao ih je četvorocilindarski motor zapremine 4.652 cm³, snage oko 35 KS, uz četvorostepeni mjenjač. Uobičajena brzina na crnogorskim putevima bila je između 20 i 30 km/h. Umjesto pneumatskih guma korišćene su pune gumene obloge na točkovima, čime se izbjegavao tada čest problem probušenih guma.

Šest autobusa, dvije dostavne verzije i jedan kamion

Proizvodnja vozila za Crnu Goru počela je u junu 1908. i završena u novembru iste godine.

Napravljeno je šest „omnibusa“, kako su se autobusi tada nazivali, dva zatvorena dostavna vozila i jedan kamion sa otvorenom platformom.

Standardni autobus imao je zatvorenu kabinu za pet putnika, dok se na zadnjem dijelu nalazio zaključani prostor zapremine 1,3 m³ namijenjen pošti. Postojala je i ljetnja verzija karoserije sa dvije uzdužne klupe koja je mogla da primi ukupno 12 putnika.

Dostavna verzija nudila je 4,8 m³ prostora i nosivost do 900 kilograma, a po potrebi se koristila i prikolica sposobna da ponese dodatnih 1.500 kilograma.

Na crnogorskim putevima od 1909. godine

U januaru 1909. godine vozila su prošla praktična ispitivanja u Crnoj Gori, a već tokom proljeća počela su da saobraćaju na sve četiri predviđene linije.

Posljednje vozilo iz serije, kamion sa platformom, stiglo je na Cetinje tokom ljeta 1909. Pouzdanost novih vozila ostavila je dobar utisak i na knjaza Nikolu I, koji je pojedine vozače nagradio srebrnim medaljama.

„Černá Hora – Montenegro“ vozila nastavila su civilnu službu sve do 1912. godine.

Sa početkom Prvog balkanskog rata koristile su ih crnogorska vojska i Crveni krst. Nakon završetka borbi ponovo su vraćena na poštanske linije, gdje su ostala do događaja iz Prvog svjetskog rata i austrougarskog napada na Crnu Goru početkom 1916. godine.

Nijedno nije sačuvano

Danas, koliko je poznato prema Škodinoj istorijskoj arhivi, nije sačuvan nijedan primjerak autobusa, dostavnih vozila ili kamiona iz serije „Černá Hora – Montenegro“. Ostale su fotografije, fabrička dokumentacija i priča o jednom neobičnom automobilskom projektu nastalom zbog veoma konkretnih uslova u Crnoj Gori.

Više od 115 godina kasnije možda je upravo to najzanimljiviji dio ove priče: Crna Gora nije samo bila tržište na koje je poslato postojeće vozilo. Njeni putevi bili su razlog da se konstruiše posebno vozilo.

Model je napravljen kraći, uži i okretniji, sa vozačem iznad motora, kako bi mogao da savlada puteve između Cetinja, Kotora, Podgorice, Nikšića i Plavnice.

I zato je u istoriji Laurin & Klementa ostao zabilježen pod imenom koje je jasno govorilo za koga je napravljen:

Černá Hora – Montenegro.

Izvor: Škoda Storyboard, istorijska arhiva kompanije. Originalna priča i fotografije na Škoda Storyboardu